Eko urbane priče

prica13

Žile i Iva: Epizoda 1

Mnogo je dobro kada si sjeban. Da se razumemo odmah, nisam od onih koji se lože na patnju niti sam u nekom mazohističkom fazonu, ali da je dobro kada si sjeban – dobro je. Niko te ne cima, niko te ne dira, niko te ne pita zašto večeras ne piješ, niko te ne pita zašto večeras toliko piješ, niko se ne čudi kada ti se ne ide u grad, još manje ako usred zezanja samo ustaneš i odeš, niti ti traže objašnjenje. Nema isleđivanja tipa „zašto si nervozan?“, nema glupog „kako si“, nema ispraznih pametovanja na račun tvojih životnih odluka. Od svega toga te abolira činjenica da si sjeban. Dan posle masnog laganja neke seke ne moraš da se lomataš sa izgovorima. Nema onoga do mene je, nije do tebe, znaš nema tu hemije, svako bi bio srećan da je na mom mestu, ali ti si fina & poštena devojka, nema smisla da te zavlačim. Ništa od toga. Samo polutužno procediš da si nedavno izašao iz duge veze, to zazvuči kao da si izašao iz zatvora i sve je u redu. Nikakva dalja objašnjenja nisu potrebna. Možeš da radiš šta hoćeš, to što si sjeban je univerzalni izgovor za sve situacije, sve međuljudske odnose, svako doba dana i noći. Da, mnogo je dobro kada si sjeban.

Istina, tu i tamo moraš da pretrpiš po neki udarac, nešto malo uspomena te vuče, malo te cepa nostalgija, ponekad te nervira što kukovi pomenute jednovečernje igračkice nisu isti kao Njeni, strepiš da ćeš je videti sa novim dečkom u strasnom zagrljaju, pitaš se kako ćeš se osećati, malo te razneži neka bljutava tugaljiva balada, ali generalno je super. Možeš mnogo dobro da se zajebavaš, ako to prihvatiš sportski. Sportski u smislu da nekada gubiš, nekada dobijaš i da je i jedno i drugo sastavni deo života. Ne praviš od toga pozorište, ne tripuješ se da živiš u nekoj Sofokleovoj tragediji, ne grliš jastuk noću jecajući kao prestarela usedelica i sve je u redu. Bezbedan si. To je ono najlepše. Dok još uvek formalno-pravno patiš za Njom nema ni teoretske šanse da je pojavi neka nova Ona, ne moraš da pamtiš godišnjice i precizno osmišljavaš izlaske, ne slušaš tuđe probleme jer, kao, imaš obilje svojih, energetski vampiri i dušebrižnici te zaobilaze u širokom luku jer strahuju da ćeš ovoga puta kukati ti njima, a za to nemaju snage. Da oni kukaju i cvile, to da, to fura. Nisi u stanju da apsorbuješ njihovu dnevnu dozu prenemaganja - nema potrebe da se vide sa tobom. Verujte mi ljudi, mnogo je dobro kada si sjeban. A onda zapišti mobilni telefon, pročitaš dve tri trapavo sklepane rečnice bez ijednog znaka interpunkcije i neko ti sjebe uživanje u tome što si sjeban. Posle se pitaš koji te je đavo naterao da pročitaš taj sms. Jebi ga, ništa lepo ne traje večno.

Nije to bio osećaj kao da ti mravi gamižu po kučmi, niti izgaranje srca od čežnje, a mozga od zanesenosti, ni konstantan bol u preponama zbog želje, već više udaranje misli o slepoočnice, sitni nagoveštaji potrebe. Oblikovani tuđim rukama, tražimo zagrljaj da zastanemo, u besu razbijamo prozore, pa nas posle od promaje bole krsta. I lete telefoni pravo ka zidu, i ponekad njene ruke u naletu besa pronađu naš nos, a mi osećamo da dajemo puno i da ne možemo bolje, i govorimo nikada više, lažući se opet. A ruke u vazduhu plešu oblikujući njene obline, i imam utisak, napamet ih znam, prevoj kod kukova, salce na stomaku i način na koji ga krije. I kako se trudi da ne napravi uši na knjizi koju čita, a ne ostavlja je ni razjapljenu na stolu kao kakvu koru za pitu, nego tiho umetene papirić unutra, bojažljiva i srećna istovremeno. I stvari postaju komplikovane kad shvatimo da ne znamo šta bismo sa sobom iz vihora koji nas je poveo, i krša koji će ostati ako ponovo ode. Nije to nešto što ne znam, saziveo sam se još u ranim dvadesetim sa mirisom ustajalog zavduha, pepeljare iz koje ispadaju opušći, a čak ni ne osećam njihovu gorčinu koja cepa nozdrve. Flaša u ormaru, iza pokućne trenerke, kesica kondoma ispod kreveta, otisak njene ruke na zamagljenom prozoru. Da, da. Đubrište vrlo dobro znam. Zgužvanu sujetu koja mi se cereka bezubim osmehom, zadah samoće od koje bezuspešno skrivam pogled i hladnoće koja me pokrije kao magla.Od svega me najviše plaši što ne mogu da se poverim, ruke su se od mene odavno digle, pa i one najmilije. Nisu oni jedini koje razočaravam, matora konjina u pubertetskim godinama. Nisam ja to tako odabrao. Neko je izabrao za mene. Koji bog, nije mi sasvim poznato, na poslednjoj anketi kod tačke veroispovest zaokružio sam: neopredeljen. Mogao sam da zaokružim sve, jer tako i mislim, ili ni jednu, jer tako takođe mislim.U svakom slučaju neko tu vuče moje konce, a taj neko nisam ja.

Povratak na priče