Eko urbane priče

prica22

Demolirana priča

Jesenje jutro, kiša koja dobuje u d-molu već nekoliko dana, sada se to već čini kao čitava večnost. Vreme se promenilo. Nije bilo pljuska, nije bilo grmljavine, ni jedna munja nije zaparala nebo... Ništa. Samo je odjednom zahladnelo, počela je da pada kiša, durska skala se pretvorila u molsku i eto. Prosto je neverovatno da je pre samo nekoliko dana bilo sunčano. Dvadeset i neki stepen. Majca. Naočare za sunce. Mi, braća i sestre po meteropatiji, smo se nadali Miholjskom letu, prognoze su ga najavljivale, mi smo ga priželjkivali, nije se dogodilo. Oni drugi koji (verovali ili ne) vole kišu i jesen su pobedili. Izgleda da je njihova želja bila jača. Inače je jako teško voditi bitku sa nekim ko je molski tip, ko voli kišu, ko na neki, meni durskom liku neshvatljiv način, profitira iz sopstvene tuge. Ima i takvog sveta, sveta koji voli samoću, kom ne smeta kiša, koji, štaviše, obožava inertnu jesen, sveta koji bi dao litar krvi za dobar zimski san tokom kog bi prespavali sve što ih muči i tišti samo da ih neka muka ne natera da rešavaju kompleksne životne probleme koji su veliki samo zato što su u strahu velike oči. Tako je lakše, kažu. Za njih je tuga prirodno stanje, nešto što se ciklično javlja bez obzira na sve pokušaje da se bude srećan i nešto čega se plaše. Baš ih taj strah tera da se paradoksalno raduju kada tuga konačno dođe jer jedino kada su tužni nemaju čega da se plaše pošto je tuga već tu. Tada su na svome. Lišeni tereta tog straha, mada tužni, smatraju da je sve ponovo normalno. Za njih je to prirodno stanje koje, uprkos tome što ume da bude bolno, donosi i neko olakšanje. A mi? Mi drugi smo durska raja, nepopravljivi idealisti i romantici, harlekini koji šire osmeh poput neke zaraze i stoga ovima drugima opasni. Za njih smo dvorske lude koje subverzivno podrivaju prirodan tok stvari, peta kolona koja se opire ciklusu tuge koji neumitno mora doći. Cvrčci koji pevaju ne misleći o zimi, što je njima mravima neshvatljivo. Loše ih je Lafonten naučio, nisu se svi crvčci smrzavali kada je došla zima, nisu svi mravi imali dovoljno hrane za koju su radili čitavog leta. Neko se plaši talasa tuge a neko drugi zna da će doći, ali bira da ga se ne plaši, štaviše ponaša se kao ga ignoriše. Taj nedostatak straha je njima neshvatljiv, to ja za njih nezrelo ignorisanje realnosti. Uspeh nekog cvrčka da preživi zimu je za njih poraz jer remeti sistem u koji čvrsto veruju i za koji ponekad žive. Njihov uspeh ili neuspeh za nas ne znači ništa. Niti nam godi, niti smeta. Ako neko od njih propadne ponašamo se isto kao da je jedan od nas propao. Različiti su to pogledi na svet ali ne i međusobno isključivi, vele cvrčci. Eto, znam najmanje jednog cvrčka koji se ne plaši ove zime koja nam je pred vratima, koji zna da neće umreti, makar ne od gladi. Ako ga nešto ubije to će biti tišina, nedostatak muzike tokom nekog polusmislenog rada u polju za još koje zrno žita ili još neko drvo za ogrev. I šta sad? Ništa. Kiša u d-molu i dalje demolira. I život ide dalje.

Povratak na priče