Eko urbane priče

prica24

Brazgotina

Stajala je pred ogledalom gola zgađena onim što vidi. Rukama je pokušala da obriše nevidljive masnice dok ju je odraz gledao sa podignutom desnom obrvom. Preteći pogled se pretvorio u reči, one reči kojih se plašila.

- Gde je sada tvoj vitez? Čekala si ga, dvadeset godina mu je trebalo da se pojavi, dve decenije tvojih muka. I kada je konačno našao za shodno da te sretne ništa nije shvatio. Sve tvoje pozive u pomoć je shvatao kao hirove. Tanak mu je bio oklop. I za ovo je kriv. Sada si se jebala njemu iz inata i tu si gde si. On je kriv za sve! Ležala si tamo skoro beživotna. Gadila si se na svaki dodir. A on? Elegantno se povukao. Gospodski, bez reči. Čovek je zaboga uvređen. Rekao je sebi da si hirovita i otišao zatvorivši vrata dupetom.

- Nije tako, vikala je kroz suze. Nije znao. A kako je mogao da zna? Nikada mu nisam ništa rekla. Nije ni on svemoguć.

- Šta je mala? Sada ga braniš? Ne misliš valjda da će te on spasiti od ovog ludila? Ne budi smešna! Gospodin je ljut. Ne daj Bože da proguta svoj cenjeni ponos!

- Ne zna on kako je to, drugačije je rastao, drugačije je živeo. Zato mu nisam ni rekla. Neka ta sramota umre sa mnom.

- Kakav je to spasitelj kome ne možeš da se poveriš? Reci, nemoj da cmizdriš. Koliko puta treba još da se razočaraš?

- On je bio taj. Ti ne shvataš. Bio je, a ja sam ga oterala. Zatvori više ta pogana usta!

- Kad je bio taj, što te nije razumeo? Gusko jedna, nikada nećeš shvatiti. Ne umeš da nađeš muškarca. Svi su bili očajni. Tvoj dragi tata koji je mirno spavao dok te je Batin drug iz detinjstva pipao. Za tih deset dana letovanja si prolila suza za dva mora. I tada si se ovako osećala. Ni jedan ni drugi se nisu ni trgli. Dolazio je u tvoju sobu iz noći u noć, radio ti šta je hteo a ti si samo ležala i plakala. Nadala si se da će neko ući i prekinuti agoniju, da će neko drugi uraditi ono što si morala sama. Niko nikada nije došao. Đubre! Za doručkom se pravio da se ništa nije desilo. Bio je kao član porodice. Koliko si mu kriški hleba isekla želeći da ga zakolješ, tu, pred svima. Dragi tata ga je savetovao kako da što pre završi fakultet. Bata je u njega gledao kao u Boga. Mama mu je davala najlepše parče pite jer je tako divno i vaspitano dete. Godine su prolazila, a ti si išla iz jedne propale veze u drugu. Demon se pojavljivao periodično, tek da pokvari sve. A ti? Ti nikada nisi došla kući sa tog letovanja.

- Prekini! Prekini sa tim lažima! Htela sam da se oduprem, bio je jači od mene!

- Pogledaj gde si kokoško. Iznajmljeni stan u centru, obično švalersko leglo.

Nešto malo nameštaja, dve čaše, dve šolje za kafu, jedan peškir. Zar zaista misliš da ovde neko živi? Potrošio te je kao maramicu. Gde je bio tvoj princ? Pijan negde, verovatno je kukao drugarima ili jahao neku drugu glupaču.

- Nije znao! Nije on kriv!

- Nesrećnice! Ima li kraja tvojoj naivnosti? On je morao da zna. A ti sama dobro znaš zašto mu ništa nisi rekla. Gledao bi te sav čist i moralan, verovatno bi te prezirao, ti to sigurno ne bi primetila, previše je on uglađen za tako nešto. Vrteo bi glavom u neverici, kao kakvog sve sveta ima. Ali ništa ne bi uradio. Ne bi prstom mrdnuo za šamare koji su te dočekivali kada zakasniš kući jer nije njegovo da se meša u vaše porodične odnose. Da ste zajedno sreli Demona na ulici hladno bi se rukovao s njim, ipak je to bilo pre njega pa nema prava da se meša. Nikada nije bio sposoban da te brani, a ti si samo to tražila. I kada si mu pričala kako voliš vojnike nije shvatio, samo je bio ljubomoran jer nije služio vojsku. A da je na sekund utišao svoju sujetu shvatio bi da je vojnik neko ko čuva druge, ko obezbeđuje miran san. Opet si se nadala, dok te je ovaj matori perveznjak trošio ti si se nadala, dok te je Demon zlostavljao ti si se nadala, dok si bila ponižavana ti si se nadala, dok si dobijala batine ti si se nadala. A on? Da li je ispunio makar jedno tvoje nadanje?

- Jeste i ti dobro znaš da jeste. Cenio me je takvu kakava jesam. Poštovao me je. Verovao je u mene. Zašto me mučiš? Ostavi me na miru!

- Kad je tako divan, zašto si ga ostavila?

- Zato što zaslužuje bolju od mene. Šta ću mu? Psiha mi je u haosu od kad znam za sebe. Debela sam. Kosa mi je masna. Noge su mi krive! Pogledaj me! Vidi na šta ličim!

- Pogledaj ti samu sebe, ja odlično znam kakva si i ko si.

- Dosta! Dosta više!

Dohvatila je pikslu i bacila je iz sve snage ka ogledalu. Debela naprslina je išla posred čela njenog odraza u ogledalu. Dugo je gledala u tu sliku razmišljajući kakav bi bio njen život da zaista ima takav ožiljak, da je spolja a ne iznutra. Nehotice je počela da cedi bubljicu. Bol joj nije smetao, naprotiv, prijao joj je. Bilo je nečeg oslobađajućeg u tom grebanju lica ma kako bilo bolno. Iz rituala ju je trgla zvonjava telefona.

- Halo? Ja sam. Slušaj, za pola sata moraš da odeš odatle, doći će jedan moj drugar sa nekom ženskom pa ne bi bilo dobro da te tu zateknu. I pospremi malo, 'leba ti.

- Čekaj, pa rekao si da prespavam ovde. Kako ću sada kući?

- Znam šta sam rekao, ali iskrslo je nešto. Samo uradi kako sam ti rekao.

Čujemo se ovih dana.

Još neko vreme je gledala nemo u moblini telefon očekujući da će pozvati i reći da se šalio, da može da ostane koliko hoće. Kroz suze su ponovo počele da joj se priviđaju masnice. Zamišljala je sebe kako ulazi u svoj stan, otac je dočekuje šamarom, majka samo ćuti i gleda u jednu tačku, ni ne primećuje je. NJena tišina joj je uvek bila gora od njegovih šamara. Otac je tim šamarom makar priznavao njeno prisustvo dok majka nije htela ni da je udostoji jednog pogleda, makar kritike. Barem da se izdere ili tako nešto, mislila je u sebi, makar nešto što bi značilo da je živa, bilo kakva reakcija koja bi poništila ovaj osećaj da je manja od amebe. Ne, nije smela kući. Ne raščupana i sa razmazanom šminkom. Ne pijana. Ne večeras. Dosta je poniženja za jedan dan. Najpre je spremila stan, ne zato što je on to tražio nego zato što nije trpela nered, a zatim otišla da se istušira. Dugo je pokušavala da spere sa sebe osećaj prljavštine koji ju je morio čitave noći, miris tog odvratnog prestarelog a nezrelog, tog poganog idiota koji je dovukao u ovu jamu, miris Demona star desetak godina, miris mučnog poniženja, ali nije uspevala. Trljala je sve jače i jače, u jednom trenutku joj se učinilo da je na sunđeru vidi krv, ali nije stala. Činilo joj se da joj od toga krv brže cirkuliše, da će upornije trljanje izaći na kraj sa svim modricama i prljavštinom, da će nekim čudom sve to nestati. Hladna voda je već uveliko tekla iz bojlera kada je zakoračila na pločice. Imala je osećaj da je neko posmatra ali nije imala hrabrosti da se okrene. Minuti su prolazili dok je ona smišljala kako da dođe do vrata a da ne pogleda u ogledalo.

- Šta je mala? Mislila si da ćeš tek tako pobeći do mene?

- Ne ti! Ne opet ti!

- DŽabe se okrećeš. Ovoga puta nema piksle.

- Pusti me molim te, nemoj me više mučiti. Nemoj! - govorila je kroz suze.

- Evo stiže sledeći jebač. I on vodi neku svoju glupaču kao što je onaj tvoj doveo tebe. Samo, ova je jača. Ona više ne plače. Mogla bi i ti da se konačno pogledaš u ogledalo i priznaš šta si od sebe napravila.

- Nisam ja takva. Nisam!

- U tome i jeste tvoj problem, što ne smeš ni sebi da priznaš. Polako, priznaćeš. Ne meni, sebi. Samo polako. Ovako si bedna. Ubeđuješ sebe da nečemu vrediš kao da ne vidiš gde si, kao da ne znaš šta ti se večeras dogodilo. Ako postoji nešto gore od drolje to je drolja koja pokušava da imitira nekoa ko ima savest. Čuješ lift? To su oni.

Začulo se škljocanje brave i kikotanje. Prvi muški glas je objašnjavao gde je kuhinja, žena koja se kikotala je pitala šta će ko da pije. Prvi muški glas je rekao da hoće viski, drugi glas koji joj se učinio poznatim je rekao da neće ništa jer uskoro ide. Onda se ponovo začuo ženski glas.

- Macane, čije su ovo stvari?

- Kakve stvari? – pitao je prvi muškarac.

- Ne znam, ženske. Pa rekao si da nikoga neće biti ovde.

- Ma onaj majmun Peđa je opet privodio neku. Verovatno je nešto zaboravila.

- Maco, to jedino ako je otišla kući gola. Ovde je kompletna odeća, kaput i torba.

- Jebo te još je tu.

Shvativši da više ne može da se krije i da gola ne može pred nepoznate ljude rešila je da se oglasi.

- Izvinite, ja sam ostala samo da se istuširam. Peđa mi je kasno javio da će neko doći. Ako vam nije teško dodajte mi stvari da se obučem pa da idem polako.

Jedva je prevalila ove reči preko usta. Plan o kraju poniženja za to veče je pao u vodu. Nadala se da u predsoblju neće biti nikoga kada se obuče, po prvi put je želela da je niko ne primeti. Proći će i ovo, govorila je sebi, proći će nekako.

- DŽaba ti je, videće te. – ponovo se oglasio odraz iz ogledala – Videće kakav si ološ. Neko vreme si glumila sveticu onom ponosnom majmunu što si ga proglasila za svog viteza. Sada toga nema. Sada će svi videti ko si u stvari.

- Ćuti, molim te, ćuti. Nemoj više.

- Molim? Meni nešto kažeš? – oglasio se drugi muškarac. Glas joj je zvučao još poznatije ali nije mogla da ga poveže sa nekim određenim likom.

- Jesi li mi doneo stvari?

- Jesam.

- Hvala ti. Izvinjavam se što sam još tu.

- Ma opušteno, dešava se.

- Brate, vidi da nije raspoložena za još akcije kad si već tu. – oglasio se prvi muškarac.

- Šta kaže?

- Ma lupeta budala. Samo se ti obuci.

- Neka dođe ako hoće, ja nemam ništa protiv – reče žena.

- 'Ajde prekini molim te! - viknuo je muškarac koji je stajao pred vratima.

- Nije trebalo ni da dolazim ovde. Koja sam glupača.

- Ni ne slutiš kolika! Vidiš, već su bacili oko na tebe iako ne znaju kako izgledaš. Za njih si još samo jedna glupača koju je Peđa doveo i sa kojom sada mogu da rade šta hoće. – nastavljao je glas iz ogledala.

- Prekini molim te, ne mogu više da te slušam. – ponavljala je sve tužnijim glasom. Skupila je hrabrost da pogleda u ogledalo i vidi da li je sve na svom mestu. Lik u odrazu ju je i dalje gledao prezrivo. Videlo se da je plakala ali to je najmanje brinulo. Nije imalo smisla produžavati agoniju pa je pokušala da odlučno otvori vrata od kupatila ali ruka joj se tresla. Zakoračila je i ugledala drugog muškarca u hodniku. Pokušala je da napravi korak, pogled joj se zamutio, poslednjim atomima snage je pokušala da se uspravi ali ju je nešto vuklo na dole...

- Gde sam ja?

- U mojim kolima – ponovo je čula poznati glas drugog muškarca. – Onesvestila si se pa sam te odneo do kola da te odvezem u Urgentni.

- Nema potrebe, dobro sam. Ne znam šta mi je bilo.

- Jesi li sigurna da si o.k?

- Sto posto. Gde me to voziš?

- Kući. Gde drugde?

- Stani, nemoj. Ostavi me na prvom semaforu, sama ću ja.

- Ne dolazi u obzir. Ovakvu te neću ostaviti, to je sigurno.

- Pusti me napolje! Neću da me voziš kući. Uostalom, ne znaš gde živim.

- Znam gde živiš Jelena.

Tek tada, kada je radoznalost prevladala stid i malaksalost uspela je da podigne glavu i pogledala čoveka za volanom.

- Dragane?!?

- Molim Jelena?

Briznula je u plač, histeričan, nekontrolisan. Jecala je sve jače i jače ne uspevajući da zadrži suze. Glave duboko zarivene u dlanove je nastavila da plače. Ni sama nije znala koliko je vremena prošlo no ipak je imala osećaj da vožnja predugo traje. Htela je da pita gde idu i šta se događa ali nije imala snage. Osećala je kako joj se celo telo trese iako je grejanje bilo uključeno. Vazduh joj je bio suv, činilo joj se da koliko god da udahne nije dovoljno. Jedino je uspela da kaže: „Zašto ti? Od svih ljudi na ovom svetu, zašto ti?“ Osećala je kako joj je glava sve teža, nešto jače od gravitacije je vuklo.

Jutarnje sunce je probudilo. Bila je u nepoznatoj sobi, na nepoznatom krevetu, nije se sećala svega od prethodne noći ali se uprkos tome osećala sigurnije nego ikada. Podigla je pokrivač i videla da je u gaćicama i ogromnoj muškoj majci. Bilo je nečeg mirnog u toj situaciji, nečeg toliko svakodnevnog, nečega što odavno nije osetila. Na stolici su pažljivo složene stajale njene stvari. Skoro refleksno je krenula ka njima kada je ugledala poruku.

Čisto da znaš, ako se probudiš pre mene, kupatilo je sa desne strane kada izađeš u hodnik, ja sam u sobi koja je levo. Vrata pravo vode ka dnevnoj sobi i kuhinji. Tek da znaš, ko prvi ustane kuva kafu.

Umesto potpisa je stajao smajli. Izašla je nesigurno i otušla do kupatila. Svaki impuls joj je govorio da se obuče i pobegne odatle što pre. Hladna voda kojom se umivala je smirivala pa je uspela da se seti samo Dragana za volanom i kako idu negde. Tiho je ušla u sobu pazeći da ga ne probudi želeći da se uveri da je to stvarno on. Još uvek je čvrsto spavao. Otišla je do kuhinje i stavila vodu za kafu. Pored sudopere je stajala tegla sa kafom, džezva, šećer i dve šolje.

- Čestitam, već si se odomaćila.

Draganov glas je trebalo da je preplaši ali je, začudo, delovao neobično umirujuće. Nasmejala se po prvi put nakog što su raskinuli. Gledala ga je dugo a on je samo stajao naslonjen na dovratak smešeći se. Zakuvala je kafu i upitno ga pogledala. Pokazao je ka trpezarijskom stolu i krenuo za njom.

- Otkud ja ovde?

- Doveo sam te sinoć. Nije ti bilo dobro.

- Ko me je skunuo?

- Ja. Izvini, nije bilo nikoga drugog da to uradi.

- Zašto?

- Pa nisi htela kući, a nisam mogao onakvu da te ostavim.

- Nećeš me pitati šta se dogodilo?

- Ne.

- Ne zanima te?

- Zanima me. Samo mislim da postoje preče stvari u ovom trenutku od moje radoznalosti.

- Ovo nije tvoj stan.

- I jeste i nije. Ovo je stan mojih roditelja. Oni su u selu.

- I šta sad?

- Ništa.

- Nećeš me ništa pitati?

- Neću. Reći ćeš mi kada budeš spremna.

- Pa šta hoćeš?

- Da ti promenim život.

- Da mi promeniiš život?

- Na bolje.

- Misliš da možeš?

- Znam da mogu.

Krenuo je da je poljubi ali ga je na santimetar od usana zadržala.

- Pažljivo. Bode me taj tvoj oklop.

- Kakav oklop?

- Nema veze, znam ja.

- Daj reci mi, kakav oklop?

- Ućuti čoveče i poljubi me već jednom.

Povratak na priče