Eko urbane priče

prica42

Epizoda 3

Prolazeci, moja simpatija me je popisala pogledom kao mrava slucajno naislog na mlaz sa mirisom govedje supe, kako kažu doce kad si zdrav, u mom slucaju, presne ribe na gomili djubreta. Pogledao sam je upravo tako, kao mlado govece praveci se da ne shvatam koliko sam patetican u svojoj izandjaloj duhovitosti, i po stoti put pokajao sto nisam neki pesnik, gankster ili ocevidac zlocina. Neki poeta, u svakom slucaju, vec obican cinovnik sa platom manjom od cene njenih cenjenih cipela (tasna koja se slaze ne ulazi u cenu).

Cedeci svoj vinjak kroz naslage kamenca koje nisam skoro skidao, nisam ni primetio kad je sela do mene. Realno i nije bila preterana lepotica, ali je imala auru od koje mi je zastao dah. Govorila je glasno i nekako ni malo zenstveno, trudeci se da ne pokaze svoju slabost time sto ce neumereno piti i psovati, saplitati se i sedeti nepristojno za damu. A videlo se da je dama. Krajem oka snimio sam da se prislonila na naslon separea kao pticica, i delovalo mi je tako krhko i zajebano u isto vreme. Kao da je povredjena i voljena mnogo puta za tih tridesetak godinica koje je krila kao djavo od krsta, gledajuci blentavo i trapavo, sirom otvorenih ociju, spustajuci pogled kad se zastidi. Kakav lik za 21.vek! Ne ide nikako. Cugala je sta joj padne pod ruku, prateci revnosno svakog sam kim bi se kucnula.

Prosuo sam neke bajate fore, svestan da je necu impresionirati, u zelji da zapodenem bilo kakav razgovor sa bilo kim osim sobom ispred ogledala, kad si kazem: ti si obicno govno. Trepnula je par puta u neverici, (kasnije sam saznao zbog kratkovidosti zapravo), malo sagla glavu u stranu proucavajuci moj sarm kao rentgenom, i nazdravila mi okrecuci se na drugu stranu. Nije ni pisnula, ta mala misica sto mesa koktel, rakiju i pivo.

Kad je ustajala, pogledala me je opet, zanosno kroz trepke i promrmljala kroz protezu...hvala sto ste mi se obratili.

Oborila me s nogu!

Da li vam se desilo, a sigurno vam se desilo (što bi rekao Đura Nadrealista), da pomislite da je sve bolje nego da ostanete kod kuće?

Veče k'o veče. On i njegovo društvo, gospodin alfa mužjak u svom čoporu, suvereno vlada pivom, rakijom, razgovorom i situacijom. Bolje i to nego da sedim kod kuće i jedem sladoled kao prava depresivna usedelica, pomislila sam spremajući se. Hoće malo da me pokaže drugarima, pa šta? Priznajem, nisam hladna koliko bih volela da jesam inače ne bih stavila protezu. Zube sam odavno sredila inače. To je moja preventiva, moja ručna kočnica za situacije kada moram da neću, a ne mogu da imam poverenja u sebe. Znam, nije to u redu, ali je i dalje manje glupo nego da jedem beli luk na primer. Dakle umereno skockana, onako da izgleda kao da se nisam ni trudila, nasmejana i ćutljiva (neka ga, neka malo razmišlja) krenem i... Očekivala sam tipa koji me vodi sa svojim drušvom samo da bi pred njima poentirao. Očekivala sam sujetnog apačkog poglavicu koji mora da pokaže svoj novi plen. Očekivala sam dokazivanje. Kad ono par normalnih momaka, neki sa svojim devojkama, normalan razovor, opuštena atmosfera, on fin, nimalo pretenciozan, ništa od širenja perja. Hm...

Pričao je i slušao u pravilnim razmacima, vešto kombinovao opšta mesta flertovanja sa iskrenošću i sve u svemu se ponašao nekako... pa normalno. A to nije normalno. Makar ne za mene. Nizao je vinjake kao nekom religioznom predanošću i upijao svaku moju reč, svaki pokret, mim, kao da pokušava da me smesti u neki ženskaroški periodni sistem elemenata pre nego što se napije. Možda je čak merio do koje to granice sme da se napije i opusti. Studiozno. Vrlo studiozno. Da li zato što je to deo rituala u kome se samo menja devojka, da li je to njegov godinama smišljan i brušen pristup ili je prosto zainteresovan pa vodi računa o svakom detalju nisam znala. Ne znam ni sada.

Doveo me je među drugare. To u najboljem slučaju znači da hoće da vidi da li se uklapam. I sa rakijašima i sa pivopijama, folirala da pratim fudbal generalno radeći sve što valja i trebuje. Ponašala sam se kao da mi je sasvim svejedno, čak mislim i da mi je poverovao. Baš sam bila dopadljiva. Sve dok se nismo po ko zna koji put kucnuli. Pogledi su nam se sreli po prvi put i nisam izdržala. Sagla sam glavu, nazdravila i okrenula se na sasvim drugu stranu. Nisam mogla. Video bi sve, maske bi pale i tu više ne bi pomogla ni proteza. Zato sam samo promrljala: "Hvala što ste mi se obratili" i otišla kući gde je trebalo da ostanem od samog početka.

Teško da sam mogla da smislim nešto gluplje, taman da sam i dva dana razmišljala, taman da sam se iz sve snage potrudila. Otišla sam i on se više nikada neće javiti. Ne bih ni ja njemu. Bolje da sam ostala kod kuće.

Povratak na priče