Nikada nisam mogao da se pohvalim dobrim pamćenjem. Štaviše, pamtio sam i primećivao sitnice na koje niko normalan ne bi obratio pažnju, a zaboravljao rođendane, godišnjice... To malo pamćenja što imam je stara video kaseta sa previše crnih rupa, često krpljena selotejpom u pokušaju da se sačuva drag film, sa isečenim delovima i prekasno nastavljenim snimanjem nakon reklama. Teško je shvatiti radnju tog filma koji ponekad pompezno nazivam životom, ne samo zbog labave kompozicije i preskočenih pravila dramske radnje, ne... Prečesti kratki rezovi, neočekivano švenkovanje nevažnih epizodista, opšti haos u fabularnoj liniji...
Sećam se na primer jedne noći na nekoj plaži. More je bilo jedno od obližnjih, devojka je bila jedna od daljih. Držao sam neku polusmislenu propoved zagledan u zvezde. Polusmislenu jer propovedi imaju smisla ako je tu neko spreman da ih sluša. I shvati. Pričao sam, po običaju uludo, devojci bez lica, pravila se da me sluša glave duboko zarivene u pesak dok se ispred nas lenjo klatio čamac nazvan "Nojeva barka".
U sledećoj sceni (ili epizodi?) čula se jedna Gibonijeva pesma. Bili smo u Beogradu, ili tu negde. Na krovu iznenađujuće visoke zgrade pilo se pivo, pričalo se o životu i njegovom eventualnom smislu. Inače se klonim maliganskih filozofija, ali devojka bez lica je već neko vreme menjala pregršt mojih ubeđenja. Ne ona sa plaže, sigurno je u pitanju bila sasvim druga devojka. Ponovo su zvezede tkale mozaik. Ponovo mi se činilo da smo za korak bliže nebu. Ponovo je taj korak bio varljiv.
Da li je to bio san ili još jedan kadar ne znam. Znam samo da smo Đavo i ja sedeli na obali reke kada sam zagledan u vodu stidljivo konstatovao da sve teče. On je ćutao i zadovoljno trljao ruke. Vetar je duvao taman dovoljnom brzinom da odnese tišinu pre nego što postane neprijatna. Devojke bez lica nije bilo. Pomislio sam kako bi bilo poetski da je buka tišine nošene vetrom probudi iz zimskog sna, ali sam se odmah setio kako poezija postoji da bi popunila rupe u onome što se inače događa.
U naredno sećanje sam upao nepozvan. Bilo je puno ljudi koje ne poznajem, ali imam osećaj da ih znam. Pa dobro, pomislio sam. Uklopiću se. LJudi su lebdeli prostorijom sa jasno opisanim kružnicama oko sebe, niko se nije sudarao ni sa kim. Niko ni sa kim nije komunicirao, kao da se sve znalo, kao da je sve bilo unapred određeno. Uigrani manevri, rutinski maniri, isforsirano kompatibilni pokreti... A onda je ušla devojka bez lica. Za njom se vukao polukrug poput senke, nad glavom joj se nalazio crni oblak prepun kiše. U očima joj je stajao saobraćajni znak: opšta opasnost. Stao sam pred nju kršeći pravilo i tek tada shvatio da nam se senke podudaraju. Pogledala je na gore želeći da mi ukaže na crni oblak. Nisam paor, nemam tih korena, ali sam prilično siguran da kiša prija plodnom tlu pa neka je tlo od senki sto puta, neka je oblak crn po hiljadu puta. Proklijaće, ako ima šta.
Sve epske potrage pre imaju veze sa samom potragom nego sa predmetom za kojim se traga.
Pred haubom su se tukli neon i ksenon, trap je vodio svoju bitku sa rupama. Disk je preskakao. Put nije vodio nikuda. Sedamdeset pet umornih konja je vuklo napred dok je život pružao adekvatan otpor. Napred? Da, do poslenje kapi mumificiranih fosila. Zašto? Zato što je napred neizvesno, a nazad prazno.
Porta crkve je bila prazna. Nekoliko zgaženih ruzmarina svedočilo je o nečijoj svadbi, blještavi petoparac se presijavao na mesečini kao dokaz da je kum bio na visini zadatka tog popodneva. Neko je danas krunisao svoju ljubav. Pokušao sam da porazgovaram sa kućevlasnikom i od njega doznam tajnu. Nije mi odgovorio. Za nekoga su zagonetke, odgonetke su za bolje ljude.
Svet je pun idealista koji bi da ga menjaju, ali ne daje se veliki mehanizam na upravljanje svakom pripravniku koji naiđe sokakom.
Jednom je Beogradom duvala košava toliko hladna da je zamrzla komad neba. Tako je devojka bez lica dobila oči i konačno videla ono što je odavno znala.